10 brzo proletilo Based

Ja, da sam nezadovoljni đak ili student, u Francuskoj počistio bih BAUHAUS do kraja. Pogotovo dio sa aku alatima i motorke. O ključevima i šrafcigerima, da ne govorim. Jedino što bi mi za građu trebao šleper. Jebo Rolex i Louis Vuitton😎

Izveo sam prošli tjedan sa Claude-om nešto za posao. Zapravo ne nešto nego sve što sam htio. From the scratch. Mogu reći da me strah. Nismo mentalno spremni za ovo što je već tu, a kamo li za ono što slijedi.

was it worth it

Be kind to those you love. You never know if another day will come.

Iskru je zapalio nedovoljan broj primjeraka Platonovog klasika "Država" u jednoj školskoj knjižnici. Ja sam mislio da je bio hladan burek u menzi. Moram se riješiti predrasuda.

Kad u dizelaša uliješ benzin, ili obrnuto, ne ide i sjebeš motor. Tako i Francuska. Čudna li čuda.

Neka mi još jednom netko kaže da Hrvatska nije stabilna i uređena država.

Psalam 23,4

Ajax, kažete. Šta bi bilo od Splita da je loše stanje u školstvu. Srića da nismo kulturni ko Francuzi.

Split - dio Europe Nastavak sage o Torcidi Napomena: prije ovog napisa konzultirao sam podatke sa više AI alata. (Kao da sam novinar, pa prvo provjerim činjenice, jelda) Dok su mediji ovih dana u ekstazi zbog Torcidinog kortea i povika pred Ajax, vrijedi podsjetiti da takvi ispadi nisu ni hrvatski izum ni dokaz da je Hrvatska „nacistička tvorevina“. Radi se o starom i dobro dokumentiranom folkloru europskih ultrasa, koji se godinama ponavlja diljem kontinenta, a ovdje se selektivno pretvara u skandal za domaću i međunarodnu potrošnju. Ajaxovi navijači sami sebe već desetljećima zovu „Super Jews“, mašu Davidovim zvijezdama i izraelskim zastavama. Rivali na to odgovaraju poznatim arsenalom: „Jews to the gas“, „Hamas, Hamas, Jews to the gas“, „My father was in the commandos, my mother was in the SS, together they burned Jews…“ te grafitima i transparentima s motivima koncentracijskih logora. Ovo traje desetljećima. Pjesme o spaljivanju Židova, Auschwitz, Hitler. To se čuje kod Feyenoorda, AZ-a, Utrechta, Club Bruggea i drugih. Nije tajna, nije novo i nije izmišljotina. U Italiji je Lazio godinama u tom poslu. Transparent „Auschwitz is your homeland, the ovens your homes“ na derbiju s Romom 1988., skandiranje „Juden Tottenham“ 2012. uz palestinske zastave i napad na Spurs navijače, naljepnice Anne Frank u dresu Rome 2017. Hellas Verona i drugi nisu ništa bolji. U Poljskoj se igračima iz gradova s nekadašnjom židovskom populacijom viče „Your home is at Auschwitz, send you to the gas“. U Njemačkoj se u nižim ligama i dalje koristi „Židov“ kao uvreda, uz povremene „Jews to the gas“ i slične bisere. Kod PSG-a je stvar bila još grublja i dugotrajnija. Kop of Boulogne godinama nije bio samo navijački sektor nego otvoreno ekstremno desno gnijezdo: Hitlerovi pozdravi, swastike, SS simboli, zlostavljanje vlastitih crnih igrača majmunskim zvukovima i rasističkim transparentima. Bernard Lama i George Weah prošli su kroz to na vlastitom stadionu. Vrhunac je bio 2006. nakon poraza od Hapoela Tel Aviva, kad su navijači krenuli „casser du Juif“, vikali „dirty Jew“ i „Jews to the ovens“, a jedan od njih je stradao od policajčeve ruke. Danas je Auteuil multikulturniji, ali i dalje politički nabijen „Free Palestine“ transparenti s kartama koje brišu Izrael izazivaju optužbe za antisemitizam, dok UEFA obično šuti. PSG-ova prošlost pokazuje da nije riječ o hrvatskoj posebnosti, nego o poznatom obrascu koji se drugdje tolerira, a kod nas se pretvara u dokaz „nacističke tvorevine“. Sve to postoji, bilježi se, kažnjava se povremeno, a onda se zaboravi dok ne dođe sljedeći slučaj. U Hrvatskoj se isti repertoar Auschwitz, Hitler, „gazi Židove“, pretvara u dokaz „općeg stanja“, iako je ovo zapravo prvi takav slučaj, ako se ne varam. No, mediji i zainteresirane strane, često u vlasništvu koje nije baš poznato po nježnom odnosu prema Hrvatskoj, rado na to nakače politiku. Nitko ne brani glupost. Ali pretvarati standardni ultraski idiotizam koji se događa od Amsterdama do Rima i Pariza u dokaz da je Hrvatska nacistička država, dok se isti ili gori slučajevi drugdje tretiraju kao „izolirani incidenti“ ili se jednostavno prešućuju, nije novinarstvo. To je kampanja. A navijači Dinama, Hajduka i svih ostalih to već dugo gledaju i znaju kako izgleda kad se od lokalnog folklora pravi europski skandal.

Histerija oko Torcidinog performansa prije utakmice s Ajaxom već danima puni stupce i televizijske minute, a ja, kao navijač Dinama, gledam tu histeriju s mješavinom dosade i gađenja. Ne zato što bih imao neku posebnu potrebu braniti splitske ultrase, nego zato što je cijela stvar toliko predvidljiva da boli. Klasičan navijački folklor, baklje, transparenti, povike, malo uobičajenog “Gazi ....... ", odjednom se pretvara u nacionalni skandal. Mediji, i oni klasični i oni koji se predstavljaju kao ozbiljni, uzimaju ono što se na tribinama diljem Europe i svijeta događa svaki tjedan i pretvaraju to u dokaz da je Hrvatska neka posebna patologija. Posebno je smiješno kako se sada spominju Židovi, iako se navijači Ajaxa sami deklariraju kao “super Židovi”. Njihova identifikacija s židovskim simbolima nije tajna, pa je bilo kakvo spominjanje toga u kontekstu Torcidinog performansa čista hipokrizija. Performans sa mrtvačkim sandukom na kojem piše Ajax nije ništa više od prilično prizemne dječje predstave, teatralno, prozirno i na razini koju bi i desetogodišnjak prepoznao kao pokušaj provokacije. Žešća je bila ona davna gadarija sa pijevcem, kad su stvari otišle daleko preko granice uobičajenog navijačkog folka, a tada se nije digla ni približno ista bura. Sada se odjednom pravi velika drama oko nečega što ne odskače od onoga što se viđa u Amsterdamu, Rimu ili Varšavi. Sjećam se utakmica Dinama u Europi gdje su Bad Blue Boysi radili slične stvari, plave baklje, poruke koje nisu bile za dječje uši, poneki transparent koji je izazvao uzdah u studiju. Nitko tada nije organizirao posebne emisije o “stanju nacije”. Ali čim se pojavi nešto što se može zalijepiti na Hajduk, odmah se aktivira cijeli stroj. Politika, kao krpelj koji godinama čeka pogodnu priliku, odmah uskoči. Jedni govore o “neprihvatljivom ponašanju koje šteti imidžu zemlje”, drugi koriste priliku da ponove staru priču kako je hrvatsko društvo opterećeno ekstremizmom. A sve to dok se isti ljudi prave da ne vide kako se na utakmicama u Beogradu ili negdje drugdje događaju stvari koje su daleko grubije, a prolaze uz puno manje medijske pažnje. Ono što me posebno nervira jest način na koji se cijela priča plasira. Domaći mediji, od kojih je dobar dio u srpskom vlasništvu ili barem pod jakim utjecajem, odjednom postaju moralni arbitri. Performance koji ni po čemu ne odskače od uobičajenog ultras folklora diljem svijeta od ultrasa Ajaxa koji znaju kako izgleda “pravi” stadionski spektakl, preko talijanskih, njemačkih ili poljskih grupa, predstavlja se kao simptom “općeg stanja u Hrvatskoj”. Kao da je Torcida otkrila neku duboku istinu o zemlji, a ne radila ono što rade ultras grupe već desetljećima: provociraju, grade identitet, testiraju granice. Teza da je Hrvatska “nacistička tvorevina” i da je ovo samo “slika stvarnog stanja” nije nova. Ona se reciklira svaki put kad treba diskreditirati zemlj. Sada je samo dobila novi, zgodan povod. Ja kao Dinamovac nemam potrebu idealizirati Torcidu. Rivalitet postoji i ostat će. Ali odbijam da se svaki navijački ispad pretvara u dokaz kolektivne krivnje. Ovo nije dokaz da je Hrvatska “nacistička”. Ovo je dokaz da mediji i politika i dalje rade po starom receptu. Uzmi lokalni incident, napuši ga do neprepoznatljivosti, zalijepi na njega velike povijesne etikete i prodaj kao analizu. Istovremeno se prave da ne vide da se potpuno ista stvar događa drugdje, samo što tamo nema interesa da se to pretvori u priču o “opasnosti od desnice” ili “povratku fašizma”. Performans je bio ono što je bio, navijačka predstava na razini dječje igre. Skandal je proizveden. A krpelj, kao i uvijek, našao je kožu na kojoj se može zakačiti. Samo što ovaj put nije riječ o nekoj skrivenoj istini o Hrvatskoj, nego o staroj, dosadnoj i predvidljivoj igri u kojoj se stvarnost žrtvuje radi narativa. I dokle god to bude tako, svaki transparent, svaka baklja i svaki povik bit će dovoljan povod da se cijela zemlja stavi na optuženičku klupu.

Niko ni obrvu da podigne i zapita se kako je meni kad BBB viču "Gazi Tovara". A ja tovar, živim u Zagrebu i još navijam za Dinamo. O sudbo kleta.

Greta se učlanila. Sad je sve OK😎

Glede narodnog poduzetništva ispod sjevera, samo ću napomenuti da sam 90-ih fino pazario u Konjščinskoj. Kupio TV i roštilj. Dubrava ima tu tradiciju i Talijani su to znali, pa osim da hommage ide samo Turini, ide i Dubravi.

Jel sutra neki meteor iza ćoška stiže s neba. Dinamo dao gol u zadnjoj minuti umjesto da ga po običaju primi.

Pogled iskosa na još jedan uzrok skupih stanova. Od 1960. do 1990. u Zagrebu je izgrađeno oko 200.000 stanova, a od 1990. do 2025. tek oko 120.000, unatoč duljem razdoblju. Ta razlika nije slučajna i dobro objašnjava zašto cijene stanova rastu čak i kad broj stanovnika stagnira ili pada. Kad je ponuda niska, a potražnja ostaje, cijena ide gore. U socijalizmu se gradilo masovno i planski jer se na privatno vlasništvo zemljišta nije pretjerano obaziralo. Izvlaštenje je bilo redovna praksa, zemljište se moglo označiti i uzeti, a na njemu podići cijela naselja. Zato su Novi Zagreb, Zapruđe, Travno, Utrina ili Malešnica uopće postojali kao cjelovite urbane cjeline. Nije se čekalo da se desetak vlasnika dogovori o parcelama, nije se godinama sudilo ni pregovaralo. Sustav je imao polugu koju danas nema, i tu polugu je koristio bez puno okolišanja. Danas je situacija obrnuta. Gradnja je investicija privatnih poduzetnika koji prvo moraju otkupiti usitnjeno i skupo zemljište. Taj proces često traje i deset godina. Nema više komunističkog kaubojskog zauzimanja kao na Divljem zapadu. Zato Trnje, Trešnjevka ili Rudeš nikad neće postati lijepo urbanizirani kvartovi kakvi su se nekad planirali. Ostat će mješavina starijih zgrada, neformalne gradnje koja podsjeća na dijelove New Delhija ili favela u Riju, i povremenih novih interpolacija koje se guraju gdje stane, uz infrastrukturu koja već sada puca. Urbanizam i privatno vlasništvo zemljišta jednostavno ne idu skupa kad je zemljište rasparcelirano na sitne komade i kad svaki vlasnik ima pravo na svoje. Ograničenja GUP-a, koja je Tomašević toliko zazivao, dodatno su suzila prostor za gradnju, pa i na rubnim, praznijim dijelovima grada. Manje mogućnosti za novu izgradnju znači još manju ponudu, a manja ponuda znači više cijene. Logika i želja za “očuvanjem” ne idu uvijek skupa s realnim potrebama. Smanjenje broja stanovnika Zagreba, ili barem njegov sporiji rast, nekima je prihvatljiv ishod ili možda čak i plan. Ovo nije oda socijalizmu ni Holjevcu, niti kritika demokracije. To je jednostavna činjenica koju malo tko izgovara naglas: zemljište je usitnjeno, skupo i tako će ostati. Dokle god je vlasništvo privatno i fragmentirano, masovna planska gradnja kakvu smo vidjeli u drugoj polovici prošlog stoljeća nije moguća. Privatni investitori grade tamo gdje mogu i koliko mogu, što je daleko manje od onoga što se nekad radilo. Rezultat je manja ponuda i više cijene. Na kraju, maksimaliziranje poreza na nekretnine nema puno veze sa stambenom politikom. To je prije svega pitanje punjenja gradskog proračuna, a to je posebna tema koja se često miješa s pričom o stanovima, iako s njom nema izravne veze.