Index je danas prenio upozorenje UN-a: gotovo 19,2 milijuna Afganistanaca ove će se zime suočiti s akutnom nesigurnošću hrane, a kao razlog navodi se nedostatak stranog financiranja. Poruka je jasna: svijet je okrenuo leđa pa Afganistanci gladuju. U istom tekstu, nekoliko odlomaka niže, stoji rečenica koja ruši tu poruku. Glasnogovornica OCHA-e Olga Čerevko kaže da milijuni ljudi ne mogu priuštiti hranu unatoč boljim oborinama i većoj poljoprivrednoj proizvodnji. Pročitajte to još jednom. Žetva je bolja, a ljudi gladuju jer nemaju novca da kupe hranu. To nije kriza nestašice nego kriza siromaštva. A siromaštvo u Afganistanu ne proizvode suša ni donatori nego država. Da bismo shvatili kako, upoznajmo jednu obitelj. Gul Ahmad nije stvarna osoba, ali svaka pojedinost njegova života temelji se na stvarnim podacima. Gul Ahmad je seljak iz provincije Helmand. Do 2022. uzgajao je mak, kao i stotine tisuća drugih afganistanskih seljaka. Nije to bio plemenit posao, ali je hranio obitelj. U travnju 2022. talibani su zabranili uzgoj opijumskog maka. Uzgoj je pao za 95 posto. Prihodi seljaka od prodaje opijuma pali su s 1,36 milijardi dolara u 2022. na 110 milijuna u 2023. Gul Ahmad prešao je na pšenicu, kao što su mu i rekli. Pšenica donosi djelić prihoda kakve je imao uzgoj maka. Gulova supruga Mariam do 2021. bila je učiteljica u seoskoj školi. Talibani su ženama zabranili rad u većini zanimanja. Prema UNDP-u, isključivanje žena iz obrazovanja, rada i javnog života stajat će Afganistan 920 milijuna dolara, odnosno 5,8 posto BDP-a, samo u razdoblju od 2024. do 2026. Mariam danas sjedi kod kuće. Njihova kći Zarghuna htjela je postati medicinska sestra. Ne može, jer djevojke ne smiju u srednju školu. UNICEF procjenjuje da bi Afganistan do 2030. mogao izgubiti 20.000 učiteljica i 5.400 zdravstvenih radnica ako se ograničenja nastave. Gulov sin Ahmad Shah radio je u Iranu i slao novac kući. Prošle je godine deportiran, kao i oko 2,8 milijuna Afganistanaca vraćenih iz Pakistana i Irana. Kod kuće nema posla. Direktor WFP-a za Afganistan kaže da jednostavno nema dovoljno radnih mjesta za povratnike. Gulova majka je bolesna i treba lijekove. Pakistan je zatvorio granicu jer talibani odbijaju zaustaviti militante iz pakistanskog talibanskog pokreta (TTP) koji s afganistanskog teritorija napadaju Pakistan. Talibani su zauzvrat zabranili uvoz svih pakistanskih lijekova, iako Afganistan iz Pakistana nabavlja više od 60 posto lijekova. Trgovina između dviju zemalja pala je za 53 posto. I onda, jednog dana, u Gulovo selo stiže pomoć: vreće brašna sa znakom WFP-a. Ali Gul je Hazara, a selo je hazarsko. Vreće ne stignu do njih. Završe u paštunskom selu preko brda, koje je lokalni talibanski zapovjednik odabrao, ili u vojnom kampu. Recite sada: je li Gul Ahmad gladan zato što svijet nije poslao dovoljno brašna? Pročitajte cijeli članak u komentaru

Greta tvrdi da su "mladi u Francuskoj pokazali primjer mladima u cijelom svijetu". "Jesi li j*beno ozbiljna?" Članak u komentaru

"Više nije dovoljno znati koliko nešto košta. Najprije morate proučiti dva zakona, utvrditi hijerarhiju podzakonskih propisa, razmotriti načelo lex superior derogat legi inferiori, zatim lex specialis derogat legi generali, a za svaki slučaj i lex posterior derogat legi priori." Članak u komentaru

U Švedskoj problemi, zdravo! Više u komentaru

Francuska, Belgija, Italija, Španjolska, Portugal - sve te države imaju još nešto zajedničko osim uličnih nemira koji ovih dana izbijaju, a to je visok javni dug. Ni tajming nije slučajan - zaduživanje postaje preskupo i dolazi vrijeme za naplatu, što znači da su države prisiljene smanjiti svoju potrošnju. Francuska je možda najjasniji primjer. Država koja troši više od svih u eurozoni ima škole koje se raspadaju. Mladi koji danas prosvjeduju zbog trošnih učionica plaćaju, kroz poreze i buduće dugove, mirovine generacije koja im je ostavila taj dug. Socijalna država ne propada zato što je premala, nego zato što je postala sustav preraspodjele od mladih i radno aktivnih prema starijima, financiran zaduživanjem na račun onih koji tek dolaze. U ekonomskoj literaturi dva su nalaza posebno važna. Prvi: kod umjerenih rezova nema povećanja nemira, ali iznad određenog praga nemiri eksplodiraju. Drugi: epizode štednje koje izazovu nemire dovode do brzog preokreta fiskalne politike. To je ključ cijele priče. Dug ne izaziva prosvjede dok raste. Naprotiv, dok država posuđuje, svi su zadovoljni: umirovljenici primaju mirovine, službenici plaće, a poduzetnici subvencije. Prosvjedi počinju kad dug postane toliko velik da tržišta prisile državu da prestane posuđivati. Tada stiže račun, a prvi koji ga osjete izlaze na ulice. Pročitajte cijeli članak na poveznici u komentaru.

Marin Miletić priča kao netko tko je uvjeren da bi u takvoj državi on bio isključivo s one strane užeta gdje se odlučuje o tome tko je kriv. A Ivana Kekin, s druge strane, priča kao netko tko nije učio povijest iza 1944. i ne zna što se danas događa u zemljama čije priznanje traži od hrvatske vlade. Članak u komentaru

@IvanaKekin tvrdi da je protiv javnog vješanja jer se to radilo u NDH. Da je malo obrazovanija, znala bi da se kasnije isto radilo i u Jugoslaviji

U rujnu 1819. jedan Englez noću je otkopao grob na farmi u New Rochelleu, sjeverno od New Yorka. Kosti je stavio u sanduk, ukrcao ih na brod i odnio preko Atlantika. Zvao se William Cobbett i bio je novinar. Planirao je u Engleskoj podići veličanstven spomenik pokojniku, kojeg je 20 godina ranije javno nazivao lažljivcem, pijancem i čudovištem. Spomenik nikad nije podignut. Kosti su se godinama prenosile od jednog vlasnika do drugog, a onda im se izgubio svaki trag. Lord Byron zabilježio je cijelu zgodu u epigramu: Kad iskopa ti kosti, Tome Paine, Will Cobbett dobro učini, bez sumnje: Ti njega sad posjećuješ na zemlji, A on će tebe posjetiti u paklu. Tako je završila priča o čovjeku koji je, više od ikoga drugog, uvjerio Amerikance da im kralj ne treba. Thomas Pain, bez slova "e" koje je dodao tek kasnije, rođen je 1737. u Thetfordu, malom gradiću u istočnoj Engleskoj. Otac mu je bio kveker i izrađivao je korzete od kitovih kostiju. Sin je u 13. godini napustio školu i počeo izučavati očev zanat. Sljedećih 20 godina njegov je život bio niz neuspjeha. S 19 godina pokušao je otploviti na gusarskom brodu koji se, nimalo ohrabrujuće, zvao Terrible, pod zapovjedništvom kapetana Williama Deatha. Otac ga je odgovorio, a Terrible je ubrzo zarobljen i većina posade je poginula. Prva žena umrla mu je pri porodu godinu dana nakon vjenčanja. S drugom se razišao. Trgovina duhanom koju je vodio propala je. Najzanimljivija je epizoda njegov rad kao službenik koji je naplaćivao trošarine na pivo, duhan i alkohol. Prvi put su ga otpustili jer je navodno potvrdio pregled robe koju nije pregledao. Drugi put je otpušten nakon što je 1772. napisao pamflet Slučaj trošarinskih službenika i cijelu zimu proveo u Londonu lobirajući kod parlamenta za veće plaće poreznika. Čovjek koji će poslije napisati da je vlast u najboljem slučaju nužno zlo, političku je karijeru dakle počeo kao državni službenik - poreznik koji traži povišicu. Bez uspjeha. U Londonu je ipak upoznao Benjamina Franklina. Franklin je u tom propalom porezniku vidio nešto pa mu je napisao preporuku za Ameriku. Paine je u Philadelphiju stigao 30. studenoga 1774. gotovo mrtav. Na brodu je harao tifus i s broda su ga morali iznijeti. Imao je 37 godina, nije imao novca, a iza sebe je ostavio samo neuspjehe. Za 14 mjeseci postao je najčitaniji pisac u Americi. Cijelu priču o Thomasu Paineu, autoru "Zdravog razuma" i "Prava čovjeka", pročitajte na poveznici u prvom komentaru.

Nije Švedska jedina koja se protivi povećanju europskog proračuna. Danska premijerka Mette Frederiksen kaže da je previše novca predviđeno za koheziju i poljoprivredu, a premalo za konkurentnost i obranu. Finski premijer Petteri Orpo, pak, traži uštede od nekoliko stotina milijardi eura... Članak u komentaru